To ti je život: i lijepo i ružno.
Sve je neobično, tiha jamska tama, neosvjetljeni peron, fenjeri željezničara kao svici zalutali u ovu novembarsku noć, i ovaj čudni voz što može krenuti naprijed ili nazad, sad ili nikad, samo što je meni svejedno. Već na prvim stranicama Tišina prepoznaćete glas Meše Selimovića. Ovoga puta ispripovedaće vam priču posle koje će sve tišine odzvanjati drugačije.
Bojim se da ne naiđe nemir. Mogli bi da ga rode mrak i ovo gužvanje sjenki svuda oko nas, tuđi glasovi što žive sami, voz što ukleto stoji… I čudim se, ništa se u meni ne pokreće od onog što sam mislio da će oživjeti. Selimović je ispripovedao dramu ratnog povratnika koji se u susretu sa svetom povlači u tišine, jer novi život znači mučno prilagođavanje.
U Tišinama pronalazimo briljantno umeće pripovedanja, u koje je utkano nastojanje da se čovek sagleda naspram vremena kojem pripada. Za to je potreban dar, ali i snaga duha. Meša Selimović je imao i jedno i drugo, pa je uspeo da oslika unutrašnja previranja i borbe svih onih koji su živeli u delikatnim vremenima. Ovo je priča koja je nastala iz unutrašnjeg bića pripovedača, u obliku posmatranja, razmišljanja i sećanja.
