Hvalospevi za novi album Amire Medunjanin

Hvalospevi za novi album Amire Medunjanin

Pevačica sevdaha Amira Medunjanin nedavno je objavila za zagrebački Aquarius Records novi CD album „Silk & Stone“, na kome je otpevala deset pesama među kojima su dragulji tradicionalne muzike balkanskih prostora „Ima dana“, „Što te nema“ i „Eleno kerko“ (koja je inače bila najavni singl/spot).
„Razmišljala sam o ljudima sa ovih prostora koji su pisali sve te pjesme koje su najbolja slika o nama. Mi zaista jesmo svi od kamena i od svile sazdani“, objašnjava Amira naziv albuma. „Možemo toliko toga izdržati, sve silne nedaće prevazići. Svila. ljudi koji prave takve pjesme moraju biti od svile satkani da bi ih mogli napisati. Silk and Stone govori i o tome koliko žena na ovim prostorima mora i može istovremeno biti jaka kao kamen ali i nježna poput svile“.
„Silk & Stone“ producirao je cenjeni džez pijanista Bojan Zulfikarpašić, koji je ujedno i aranžer (u dve pesme u tom poslu pomagao mu je gitarista Boško Jović. Album je miksao Nenad Vasilić, kontrabasista i dugogodišnji Amirin saradnik. Album je snimljen u studiju male koncertne dvorane Vatroslav Lisinski u Zagrebu od 2. do 4. decembra 2014. godine sa snimateljem Filipom Vidovićem (Morris Studio), dok je mastering radio Raphaël Jonin. Na albumu su svirali i ud Yurdal Osman Tokcan i kanun Hakan Güngör, dok u pesmi „Čula jesam da se dragi ženi“ gostuje kontrabasist Stjepan Horvat.
„Željeli smo prenijeti naš način rada na nosač zvuka. Bez nasnimavanja, svi zajedno, sve je uživo, snima se iz prve. Voljeli bismo da slušaoci osjete tu ljepotu sviranja koju mi živimo na svim nastupima. Pored toga, namjera nam je bila da iskoristimo mogućnosti instrumenata koji su pretežno zastupljeni u zapadnoj kulturi i tradicionalnih instrumenata koji su na istoku umnogome zastupljeni. Taj spoj istoka i zapada sa poetikom naših prostora je osnova za koncept novog albuma“, kaže Medunjanin.
Album je u prodaji u prodavnici Jugoton u Beogradu (Nušićeva 27), a on-line putem web shopa www.cedeterija.com (dostavljanje u celom svetu).
Fotografiju naslovnice potpisuje Anur Hadžiomerspahić, a dizajn omota sarajevska firma Ideologija, odnosno tim u sastavu Anur Hadžiomerspahić, Tarik Zahirović, Almir Abaz i Bojan Stojčić.
„Kombinacijom pjesama iz krša Hercegovine i Crne Gore i tradicijskih, klasičnih ženskih pjesama nastalih u vremenu svile i kadife rodio se album ‘Silk & Stone’, jedinstveno glazbeno djelo koje će se dugo slušati“ – Mario Iličić, Slobodna Bosna.
„Elegantan i karakteran, baš kao i njegova potpisnica…ovaj album balkansku muziku seli iz područja egzotične ljepote u svijet klasične prefinjenosti“ – Vesna Andree Zaimović, Radio Sarajevo.
„‘Silk & Stone’ je u najmanju ruku briljantan. Amira jednostavno oduzima dah“ – Marcus Agar, wild-rooster.com.

„Favoriti… su brojevi s orijentalnom putovnicom. U prvom redu sjajno aranžirana ‘Kradem ti se u večeri’ i fascinantna ‘Telal viče’, te makedonska ‘Ajde da li znaeš, pametiš Milice’ s prekrasnom instrumentalnom osmanlijskom arabeskom i onozemaljskim Amirinim vokalom. Čista petica!“ – Zlako Gall, Slobodna Dalmacija „Ljubav i bol su univerzalni, baš kao i ljepota glazbe, a to su i glavni sastojci Amirine ‘škrinje’. Naravno, za to valja znati pjevati glasom nježnim poput svile i imati glazbenu pratnju kakvu ima Amira“ – Aleksandar Dragaš, Jutarnji list.

„Emocije kojima je protkan album ruše sve ono u vama, za što niste mislili da se može potaknuti na bilo koji način. Krik, bijes, snaga i tuga prisutna u svim pjesmama, obojane Amirinim vokalom koje se svojim snažnim emocijama provlače kroz slušatelja, nameću pitanje otkud Amiri snaga za emocije do granice boli“ – www.terapija.net.

„Amirin CD ‘Silk & Stone’ u Zulfikarpašićevoj glazbenoj produkciji donosi deset regionalnih, korijenskih folk pjesama izabranih i izvedenih u očekivanom sevdah-blues-jazz tonu, bez naglašenijih skretanja sa smjera određenog „Amuletteom“. Kao i u koncertnoj izvedbi, teško je ili nemoguće istaknuti neki posebno uspješan broj ili trenutak, jer razina vrsnoće i izvrsnosti pa i ugođaja neprestano je vrlo visoka…“ – Janko Heidl, www.ravnododna.com.

Boris Dežulović u predgovoru albuma „Silk & Stone“:

„Nekad davno, kažu ljudi što se time bave, sevdah se pjevao samo uz saz, tiho – Dalmatinci bi rekli sotto voce. U to je vrijeme bio sasvim muška priča: pjevač i saz sevdahom su utišavali mahalu, grad i cijeli svemir kako bi ih čula ona kojoj se obraćaju. Za žene, naime, u sevdalinki je bilo mjesta samo u njihovim lirskim stihovima, ili iza zatvorenih pendžera.

Naravno, i one su pjevale – postoje nebrojene sevdalinke kojima je cijeli bliski rod ženski – ali njihov je sevdah bio samo njihova stvar. Žene su ga pjevale u svojoj maloj mahali, u svome svemiru iza zatvorenih pendžera. Stihovi ženskog sevdaha jednako se obraćaju muškarcu – obraćaju mu se čak i kad ona pjesmom razgovara s majkom – ali muškarac ih ne čuje, niti treba čuti, a počesto i ne smije. Zato žene ne pjevaju uz saz: njihov se sevdah ne pjeva da ga se čuje. Žena je u njemu sama sa sobom i svojom tišinom, a fizika ne poznaje većeg svemira od ženske tišine. Ženski je sevdah tako formom isti, ali suštinom posve drugačiji medij od muškog. U muškom sevdahu žena je u pjesmi, u ženskom je pjesma u ženi: to su ona ljubavna pisma što ostaju zauvijek u ladici, poslana zapravo onome tko će ih jednog dana pronaći.

Amira Medunjanin pronašla je cijelu škrinju takvih pisama. Pisale su ih žene sa svih strana ovog jezika: Sejdefa iz Crne Gore, Elena i Milica iz Makedonije, Jadranka iz Sarajeva i šejtan-devojče iz Vranja, i ona pašina robinja što je pobjegla s dva tovara zlata, i ona nesretnica iz Koprivničkog Ivanca što je čula da se dragi u Koprivnici ženi, pa mu devet mjeseci nosi dar za vjenčanje. Geografski, naravno, ne pripadaju sve sevdahu – ili barem ne njegovom žanrovskom kanonu – ali njihov je rukopis isti, iz one iste tišine koja od svake ženske pjesme čini sevdah.

Čak i od muške pjesme Amira će tako napraviti žensku: „Kradem ti se u večeri“, recimo, nije muška samo zbog toga što glas u njoj moli Allaha „da ti drugog dade“, niti će postati ženska tek molitvom Allahu „da ti drugu dade“. Sasvim ženska, međutim, postat će u Amirinom glasu i njenoj tišini, istoj iz koje žena pjesmom priziva dragoga da joj „dođe u akšam“, ovdje nimalo valjda slučajno jedinom otpjevanom bez muzičke pratnje: onoj dakle tišini u kojoj je moguće da žena i sama ode dragome u akšam, pa se „krade u večeri“.

Učinit će vam se, istina, pa ćete pod svilom Amirina glasa osjetiti kamenčiće drugih zvukova. Bojan za klavirom, Nenad i Stjepan s kontrabasom, Hakan na kanunu, Yurdal na udu i Boško na gitari a tu su, međutim, samo da pojačaju žensku tišinu: oni se ne vide,ali svili daju oblik. Teško da se instrumentom može više.

A neće biti slučajno ni to da je kamenje pod svilom muško, i da su muški baš svi prsti što prebiru po Amirinoj tišini. Nije to namjera, to tako naprosto jest: svi su zvukovi ženskih tišina oduvijek bili samo muški.

Čita nam tako Amira požutjela stara pisma što su ih pisale Sejdefa, Elena, Milica, Jadranka, šejtan-devojče, pašina robinja, nesretnica iz Koprivničkog Ivanca i druge njene davne, neznane sestre. Ništa danas nije isto kao u njihovo doba, samo je bezdana ženska tišina – poslušate li malo bolje – ostala ista.

To nije tišina što je ostala iza ugaslih glasova: to su sami ti glasovi.

– Ne želim biti patetična, ali kad razmišljam o ovim prostorima, o tome što nas je sve „ishandralo“ kroz stoljeća, što se sve izdržalo i izdržava, riječi koje mi padaju na pamet su svila i kamenje. Svila govori o nježnosti, krhosti, emocijama pjesama i autora koji su ove divne stihove napisali pred dvjesto, tristo i četiristo godina a ja sam sigurna da narod koji ovako piše ne može, a da ne valja